Velikoj većini je poznat pojam artritisa i problemi koje ta bolest povlači za sobom. Psi, kao i ljudi, obolijevaju od artritisa, i to češće nego što ljudi misle.

Naime, jedan od pet odraslih pasa ima artritične (degenerativne) promjene na zglobovima. Učestalost samo raste s godinama života. Naravno, ne želimo vas preplašiti, ali nam naša iskusna hidroterapeutkinja za pse, Maja Vudrag, donosi neke savjete i priče iz svog bogatog iskustva, za zdravije zglobove naših pasonja, prevenciju i liječenje bolesti, piše pasonja.com.

RIZICI

Krenimo prvo od rizičnih ponašanja. Kako se naši pasonje izlažu riziku ozljede zglobova?

Velike pasmine – prirodno su ugroženije zbog svoje velike tjelesne mase

Pretili psi – sličan problem kao i kod velikih pasmina, prekomjerna tjelesna masa vrši neprirodan pritisak na zglobove, sudari, padovi i sl.

Pregruba igra – suprotno od mišljenja nekih koji, ne razmišljajući, komentiraju: ”Pa to je pas”, misleći pritom da psi valjda imaju čelične kosti i zglobove i ‘on se tako igra’ (ne korigirajući to opasno ponašanje), a upravo je srušio drugog psa u trku, zabijajući se svom snagom i svojom masom u zdjelicu, kuk, kralježnicu ili rame

Naglo potezanje povodca – ova ‘odgojna metoda’, uz grubo privlačenje psa uz nogu, dovodi do ponavljajućih trauma vratne kralježnice, koje za nekoliko godina mogu prerasti u ozbiljan problem

POSLJEDICE

Kosti, zglobovi, ligamenti, tetive, mišići, leđna moždina, živci… Sve ove anatomske strukture u čovjeka i psa izgledaju potpuno isto, građeno od istih dijelova, koji se troše iz istih razloga i na iste načine, uzrokujući:

Bol

Teškoće u promjeni položaja, dizanju i kretanju (naročito nakon spavanja i u hodu niz stepenice)

Čujan zvuk ‘krckanja’ zglobova (krepitacije)

Smanjenu pokretljivost zglobova

Šepanje

Prebacivanje opterećenja na zdravi dio tijela, s posljedičnom atrofijom pošteđenog i hipertrofijom (prekomjernim rastom) opterećenog mišićja

Promjene u ponašanju (iritabilnost, bezvoljnost)

Debljanje, s dodatnim smanjenjem volje za bilo kakve aktivnosti

Smanjenu kvalitetu života

PATOGENEZA – ŠTO SE DOGODILO?

Glatka površina zdravog zgloba (hijalina hrskavica podmazana sinovijalnom tekućinom) se stanjuje ili otkida (što pak ovisi o uzroku). Propadajući, dolazi do otpuštanja enzima koji uzrokuju upalu zglobne kapsule i nakupljanje tekućine, što nam je golim okom vidljivo kao oteklina.

Na početku bolesti, organizam na mjestu oštećene hijaline hrskavice odlaže fibrozno tkivo. Ono nije jednako glatko i elastično pa zglob gubi na funkcionalnosti, što primjećujemo kao slabije pokretan zglob.

Kako s vremenom hrskavica sve više i više propada, dolazi do trenja kosti o kost, upalni proces napreduje, uzrokujući remodeliranje zgloba stvaranjem osteofita (bujanje koštanog tkiva) na mjestima gdje se to ne bi trebalo događati. Posljedica je bolnost pri svakom pokretu i dodatno ograničenje fizičkog pokreta.

Simptomi mogu jako varirati, od blagih do više nego očitih, pri čemu stupanj oštećenja zgloba može, a i ne mora biti proporcionalan simptomima. Simptomi su u pravilu izraženiji za hladnih i kišnih mjeseci.

UZROCI

Kongenitalni – urođeni strukturni defekti nastali tijekom razvijanja tkiva i organa (luksacija patele, Wobblerov sindrom – cervikalna spondilomiopatija mladih pasa, često dobermana)
Razvojni – displazije kukova i laktova, Legg-Calve Perthesova bolest (aseptična i avaskularna nekroza glave femura), OCD – osteochondritis dissecans (odumiranje dijelića kosti pod hrskavicom zgloba i njeno otkidanje)
Degenerativne bolesti zglobva – osteoartritis
Degenerativne bolesti kralježnice – bolesti međukralježničnih diskova, cauda equina sindrom (degenerativno lumbosakralno suženje)
Upalne bolesti zglobova – reumatoidni artritis, lajmska borelioza
Povrede ligamenata, mišića i tetiva (npr. ruptura križnog ligamenta)
Frakture u blizini zgloba
Hormonalne i metaboličke bolesti koje dovode do pretilosti (hipofunkcija štitnjače)
Maligne bolesti

TERAPIJA

Kako se tretira artritis?

U slučaju da je zglob kuka (zglob između zdjelice i bedrene kosti) jako oštećen, postoji mogućnost ugradnje umjetnog. Međutim, cijena zahvata je visoka za naše prilike i ne izvodi se često.

U slučaju Legg-Calve-Perthesove bolesti, odstranjivanje nekrotične glave femura je čest zahvat, budući se radi o nasljednoj anomaliji i nema potrebe za ugradnjom implantanata (zato što su bedreni mišići dovoljno jaki da sami stabiliziraju stražnji dio tijela). Često možete vidjeti Jack Russell terijera kako u trku drži jednu nogu u zraku – vjerujte, ne radi to samo zato da bi bio drugačiji od drugih!

Nažalost, kirurška rješenja imaju svoja ograničenja. Naravno, zahvati poboljšavaju kvalitetu života, ali ne mogu zaustaviti artritične promjene ili utjecati na ono što piše u genima.

U zadnje vrijeme sve više veterinarskih ambulanti specijalizira se za terapiju vlastitim matičnim stanicama psa. Dosadašnji rezultati su bili dobri, za velik broj bolesti (ne samo artritis) i u liječenju i u oporavku. Matične stanice se uzimaju iz koštane srži ili masnog tkiva, zahvatom koji se izvodi pod anestezijom. Cijela tehnika je još u povojima pa je dosta skupa i još nema studija o dugoročnim učincima terapije.

Ustaljeno i prihvaćeno veterinarsko liječenje uključuje protuupalne lijekove i analgetike. Dobar veterinar će vas savjetovati i o tome kako organizirati i što dodati u prehranu. Dobro je uključiti: glukozamin, kondroitin sulfat, metil sulfonil metan, hijaluronsku kiselinu, cetil miristoleat, novozelandsku zelenousnu dagnju, bromelain itd.

No, artritis osim ovog uključuje i još nešto, jednako bitno, ako ne i bitnije. Radi se o temeljitim promjenama u životu bolesnog ljubimca.

ŠTO MOGU UČINITI ZA SVOG LJUBIMCA?

Upravo vlasnik je osoba koja mora učiniti puno malih i velikih stvari koje njegovom odanom prijatelju donose bolji život.

Kako? Krenimo redom!

Prehrana – osnova o kojoj ovisi poboljšanje stanja ili odgađanje nastanka artritisa, ako pas ima višak ili manjak kilograma i ako je idealne tjelesne mase. Svaka promjena u prehrani se uvodi polako! Gđa. Maja nam opisuje dobro izbalansiran obrok za ove potrebe!

Hrana bogata bjelančevinama i esencijalnim aminokiselinama, bazirana na svježem mesu i iznutricama, plavoj ribi i ponekad jajima. Ponekad sirova kost s debelom hrskavicom

Pire od nesoljenog ili blago fermentiranog povrća – manji dio obroka

Dodatak kvalitetnih ulja – lososovo i ulje arktičkog krilla (bogato omega-3 masnim kiselinama i ublažava upalni proces), laneno ulje ili smrvljene sjemenke lana

Probiotici i mliječne bakterije – npr. kefir, pomažu u obnavljanju crijevne mikroflore i omogućuju bolje iskorištavanje hranjivih sastojaka
Svježe klice (nešto više možete pročitati i ovdje)

Začini – kurkuma i svježi naribani đumbir, koji u malim količinama djeluju izrazito protuupalno

Jako malo ugljikohidrata porijeklom iz žitarica i podzemnog povrća – djeluju kao gorivo za upalne procese

Terapijsko vježbanje – nužno za održavanje pokretljivosti zglobova i jačanje mišića. Odličan izbor je hidroterapija, iz razloga navedenih ovdje i ovdje!

Fizikalna terapija – masaža, akupunktura, analgetska elektroterapija – pomažu u održavanju pokretljivosti zglobova, elastičnosti tetiva, stanju mišića, smanjenju boli i upale

Kod kuće – klizave površine prekrijte neklizećim materijalom, a visinske barijere premostite kosinama. Zdjelice za vodu i hranu neka budu na povišenom, da se ljubimac ne mora saginjati. Postolje možete improvizirati ili kupiti gotov proizvod. Također je odličan izbor i memorijska pjena na psećem ležaju

Vani – pokušajte premostiti stepenice i kod ulaženja i izlaženja u i iz automobila, mobilnim kosinama. Ogrlicu zamijenite oprsnicom ako je vratni dio kralježnice bolan. Važno je napomenuti da je oprsnica loš izbor kod pasa s problemima s ramenima, laktovima i prsnim košem
Održavanje topline tijela – hladnoća loše utječe na bolne zglobove! Kabanica i kaputić su prijatelji zglobova!
Specijalne orme i kolica – za ljubimce u godinama i s uznapredovalim artritisom ove spravice neizmjerno olakšavaju život!

STORY TIME!

Kao i svi stručnjaci koji u svoj posao ulijevaju ljubav, strpljenje i vrijeme, i Maja se rado prisjeti nekih priča. Danas slušamo dirljivu priču o jednom aljaškom malamutu koji je otplivao do svog čudesnog ozdravljenja!

Hidroterapija konja i trkaćih pasa postoji već dugo vremena, čak od 19. stoljeća. Kolijevka hidroterapije je Velika Britanija. Upravo je tamo (gdje je i završila hidroterapeutsku školu) Maja, vođa Vode Čopora, upoznala 11 godina starog aljaškog malamuta. Impozantno biće, dubokog i blagog pogleda punog povjerenja, bilo je izmučeno displazijom kukova, artritičnim promjenama kralježnice i atrofijom mišićja leđa i stražnjih nogu. Svakim sporim korakom je bolno klecao i jedva hodao.

Jednom kada je ušao s Majom u bazen, počeo je ozbiljan posao. Polako i strpljivo, s neograničenom komunikacijom. On je jednostavno znao da mu osoba u bazenu nastoji pomoći i brzo se prepustio njenoj stručnoj ruci. Već pri prvoj terapiji je počeo plivati iznenađujuće dobro, uz pomoć prsluka.

Nakon dugo vremena, mogao se lako i neusporedivo manje bolno kretati. Maja je samo radila svoj posao – pratila vitalne znakove, pazila na periode pauze i akcije, radila veoma potrebne masaže. Radost je bila i više nego očita. U očima se jednostavno vidjela iskra i dubok, topao pogled zahvalnosti.

Ojačani mišići su puno bolje podnosili velik teret koji su trpjeli zbog bolesti. Vlasnica svjedoči kako se pomladio nekoliko godina. I dan danas su redoviti na terapijskom plivanju!

Osim ovog, Maja je s nama podijelila i da je čest gost na gradskom bazenu gdje ide plivati. Godinama susreće starijeg gospodina koji već 30 godina boluje od reumatoidnog artritisa, autoimune bolesti koja najjače udara na zglobove. Majina profesionalna deformacija joj skreće pažnju na vidno izdeformirane zglobove, ali oni ne staju na put vedrini, kondiciji i pričljivosti ovog čovjeka, koji (za razliku od naše Maje) pješice dolazi na bazen.

Hidroterapija je očito daleko prešla granice ljudske medicine. Hidroterapijski tretman može u potpunosti promijeniti vlasnikov i pseći, s boli limitiran život. Pozitivan utjecaj na tijelo i duh je neupitan i ničim drugim zamjenjiv. Niti jedna dijagnoza nije osuđujuća.

Niti za čovjeka niti za psa.

Izvor; Hrvatska danas

Mokrenje je fiziološka radnja kojom se prazni mokraćni mjehur. Psi i mačke mokre svjesno, isto kao i čovjek, što znači da je pražnjenje mokraćnog mjehura voljna radnja. Urinarna inkontinencija je istjecanje mokraće iz mokraćnog mjehura neovisno o volji psa ili mačke. Problem je veoma neugodan i za životinju i za vlasnika. Uzroci mogu biti razni, a o determinaciji uzroka ovisi i liječenje te njegova uspješnost. Uzroke inkontinenecije u osnovi dijelimo na neurološke i ne-neurološke.

Kod neuroloških uzroka simptomatologija ovisi o lokaciji lezije, no najčešće se srećemo sa atoničnim mjehurom koji se ne steže, te se u njemu nakuplja mokraća dok nije toliko prepunjen da urin počne curiti van kroz uretru. Među ne-neurogene uzroke ubrajamo različite urođene anomalije mokraćnog mjehura i uretre, kroničnu upalu mokraćnog mjehura, neoplazije, mokraćne kamence, bolesti prostate te priraslice izazvane operativnim zahvatom.

Jasno je da je determinacija uzroka inkontinencije najvažniji korak u liječenju. Klinički pregled, pretraga urina, osnovni laboratorijski nalazi krvi, te kod mužjaka pregled prostate dati će cijeli niz podataka koji će nas usmjeriti ka točnoj dijagnozi. No teško je započinjati bilo kakvo liječenje bez navedenih osnovnih pretraga. Već sama dob i spol životinje usmjeriti će veterinara na pravi put, a značajni su i oni podaci koje dobivamo od vlasnika postavljanjem niza pitanja: da li do nekontroliranog mokrenja dolazi samo po noći, da li je to prisutno stalno ili samo povremeno, napreže li se životinja kod mokrenja, itd.

Inkontinencija urina ima cijeli niz neugodnih posljedica. Kao prvo nijedna se životinja ne osijeća ugodno kada shvati da leži u vlastitoj mokraći. Nije im jasno što se događa i nastoje se što bolje očistiti. (posebno mace) zbog kontakta urina i kože nakon nekog vremena koža reagira upalnom reakcijom pa se javlja crvenilo oko spolnih organa. Često se javljaju i urinarne infekcije kao posljedica inkontinencije.Neugodna je cijela situacija i za vlasnika posebno ako se radi o kućnom ljubimcu koji spava u krevetu. Poželjno je da pri prvom odlasku veterinaru pokušate uhvatiti uzorak urina kako bi se isti odmah mogao i pregledati i to posebno ukoliko se radi o maci kod kojih je katetrizacija u većini sklučajeva nemoguća bez opće anestezije.

S posebnim oblikom inkontinencije se srećemo kod velikih steriliziranih kuja. Ova vrsta inkontinencije je vezana na hormonalne promjene u organizmu i uspješno se rješava svakodnevnim davanjem lijekova. Razvija se praktiči isključivo kod velikih kuja, teških preko 20 kg. Inkontinencija može nastati već nekoliko dana nakon zahvata, ali može se razviti i godinama nakon operacije. Jednako često dolazi do inkontinencije bez obzira dali odstranili samo jajnike ili i jajnike i matenicu jer ulogu u nastanku tog poremećaja, između ostalih faktora, igra nivo cirkulirajućeg estrogena. Pasmine pasa kod kojih se značajno češće javlja urinarna inkontinencija nakon sterilizaciju, po moje iskustvu su njemački boxer, bordoška doga, labrador i zlatni retriver.

Drugi oblik inkontinencije koji, na žalost, porastom popularnosti određenih pasmina pasa vrlo često viđamo, jest onaj neurogeni izazvan promjenama na kralježnici. U ovom je slučaju liječenje usmjereno na primarni problem, a to je najčešće hernija diska.

Jedan od problema sa kojim se srećemo kod inkontinentnih životinja, jesu lezije kože koje nastaju u okolici spolovila.

Zbog agresivnog djelovanja mokraće na kožu, dolazi do jakog upalnog procesa koji je nerjetko praćen vrlo neugodnim mirisom. Ovakvo je stanje za živoinju i vrlo bolno te je uzrokom stalne neugode. Posebno je problem jako izražen ukoliko se radi o pretiloj životinji koja se ne može lizati, pa samim time ne može sama održavati higijenu ovog problematičnog mjesta. Preporučujemo redovito skraćivanje dlake, njegu kožnih nabora sa mokrom i suhom gazom, primjenu blagih lokalnih dezinficiensa, kao i tretiranje sa dječjom masti.

Svakako se obratite veterinaru jer je vrlo često potrebna i antibiotska te antimikotska terapija.

Izvor: ferarica.com

Degenerativna mijelopatija pasa

Degenerativna mijelopatija pasa progresivna je neurodegenerativna bolest leđne moždine čiji se simptomi ispoljavaju kasno, obično tek u 8. godini života. Prvi simptomi uključuju asimetričnu generalnu proprioceptivnu ataksiju (gubitak percepcije vlastitog tijela u prostoru) i spastičnu paralizu stražnjih udova. U toj fazi, postojanje spinalnih refleksa indicira na gubitak funkcije (paralizu) gornjih motoričkih neurona. Psi nakon pojavljivanja simptoma mogu poživjeti i do 3 godine, ali progresija bolesti je neumoljiva te se vlasnici pasa često odlučuju na eutanaziju nakon što psi postanu paraplegični. U slučajevima kada se eutanazija odgodi, slabost se može proširiti na prednje udove te zahvatiti donje motoričke neurone sa znakovima blage tetraplegije, širenja područja atrofije mišića, poteškoća u hranjenju i nemogućnošću lajanja.

Dijagnosticiranje

Simptomi mnogih drugih bolesti leđne moždine mogu prikriti rane znakove degenerativne mijelopatije pa se ona može dijagnosticirati tek postmortalno, histopatološkim pregledom degeneracije aksona i mijelina te astroglioze unutar koštanog kanala leđne moždine. Degenerativna mijelopatija može se pojaviti kod svih pasmina, ali su neke pasmine podložnije razvoju bolesti što je povezano s pronađenom mutacijom.

DNA testiranje

Pasmine koje su osobito podložne razvoju ove bolesti su njemački ovčar, velški pembroke korgi, bokser, rodezijski ridgeback, Chesapeake bay retriver. Učestalost oboljelih pasa ovih pasmina povezna s pronađenom mutacijom gena varira od 30 pa čak do 90%, uglavnom ovisno o geografskom položaju. Degenerativna mijelopatija pasa, odnosno mutacija od moguće je identificirati DNA testiranjem što je vrlo važno za rano otkrivanje i prevenciju bolesti kao i za plansku eliminaciju mutacije iz određene pasmine kontroliranim parenjem.

Displazija kukova jedna je od najraširenijih ortopedskih bolesti od koje pati veliki broj pasa. Neke čistokrvne srednje velike, velike i divovske pasmine pasa posebno su sklone displaziji kukova (Labrador retriever, Zlatni retriever, Rotweiller, Njemački ovčar, Veliki šnaucer, Bernski planinski pas, Švicarski pastirski pas,…). No te bolesti nisu pošteđene niti manje pasmine, križanci, kao i mačke (Maine Coon, Norveška šumska mačka), ali ipak u znatno manjem broju slučajeva.

Displazija kukova u osnovi je razvojna nepravilnost (anomalija) građe kukova, kada brzorastući koštani dio kukova nije dovoljno učvršćen potpornim strukturama (mišići, ligamenti, tetive, zglobna čahura).

Važno je znati da takvi labavi kukovi izloženi prejakim opterećenjima (pasmine pasa koji izrazito brzo rastu, pate od prekomjerne tjelesne težine, jedu visokokaloričnu hranu, kreću se većinom po betonu i asfaltu ili klizavim podovima, puno hodaju po stepenicama, često uskaču u automobil i iz njega) stradavaju zbog degenerativnih promjena koje predstavljaju doživotni problem. Uslijed toga Vaš ljubimac tijekom čitavog života imat će probleme u kretanju, najčešće popraćene bolovima, a njegova kvaliteta života je narušena. Umjesto veselja i skakanja od sreće kad Vas vidi, neumornog trčanja po parkovima, aktivnost psa sa displazijom kukova je smanjena: većinom leži, teže ustaje, nerado trči, nespretno skače i hoda stepenicama nalik zečjem hodu.

Životinje se rađaju s pravilno građenim kukovima, no u genetski zahvačenih jedinki brz rast i jače naprezanje kukova tijekom rasta i razvoja uzrokuje nestabilnost zglobova zbog nesklada između razvoja kostiju i vezivnotkivnih i mišićnih struktura zgloba i oko zgloba. U slučaju displazije kukova kao ishodišni problem pojavljuje se labavost koja se očituje već u ranoj dobi, između 4. i 12. mjeseca starosti. Posljedica ove labavosti su nepravilna i prekomjerna opterećenja zglobnih površina, ligamenata i ponajviše zglobne čahure. Rastezanje zglobne čahure popraćeno je njenom upalom i rastezanjem živčanih završetaka pa od tuda i pojava bolova. Dolazi i do mehaničkih oštećenja svoda čašice (acetabuluma) kuka, sve do razvoja vrlo neugodnih i bolnih mikrofraktura. Bolest napreduje i dovodi do trajnih i nepovratnih promjena na kukovima u obliku koštanih reakcija (bujanja u formi osteofita), propadanja hrskavice i promjenjene građe zgloba. Period kada će se ove degenerativne ili artrotične promjene uslijed displazije kukova moći rendgenski dokazati obično znatno kasni za pojavom simptoma nepravilnog ili otežanog kretanja. Stoga izostanak rendgenski vidljivih artrotičnih promjena u građi kukova ne znači da životinja stvarno ne boluje od displazije. Iz tog razloga se period rendgenskog snimanja radi potvrde postojanja degenerativnih promjena kukova preporuča tek nakon navršene 1. ili 2. godine života, kada se sa većom sigurnošću rendgenski mogu pronaći artrotične promjene (osteoartritis) kao posljedični znaci oboljenja. No znatno je važnije da dijagnostika displazije kukova bude pravovremena i utemeljena na nalazu ortopedskog pregleda i rendgenskom pregledu prema Pennhip metodi, i to u ranoj fazi rasta i razvoja. Cilj je otkriti na vrijeme postojeću nestabilnost kukova kako bi se ublažio i usporio daljnji razvoj bolesti. U okviru ove rane dijagnostike presudnu važnost zauzima ispitivanje postojanja Ortolanijevog znaka, te rendgenska dijagnostika labavosti kukova.

Iz tog razloga vlasnicima pasa pasmina sklonih displaziji preporučamo ortopedski pregled na vrijeme, tj. u periodu intenzivog rasta i razvoja šteneta, između 5. i 8. mjeseca starosti, kako bi se na vrijeme otkrila bolest i spriječio njezin daljnji razvoj.

KONZERVATIVNO LIJEČENJE

Konzervativno liječenje izbjegava operacijski zahvat, a uključuje primjenu lijekova poput nesteroidnih protuupalnih analgetika (carprofen, meloxicam, firocoxib), suplemenata, tzv. hondroprotektiva za poboljšanje sastava i funkcije zglobova (GAG – Glykan®, Plufortan protect®), redukcija suvišne tjelesne mase, te ograničeno i kontrolirano kretanje. No, primjena fizikalne terapije u obliku terapeutskih vježbi i najvažnije hidroterapije od presudne su važnosti za uspjeh ovakvog pristupa. Cilj je jačanje i izgradnja potpornih struktura kukova (mišićja i zglobnih sveza), te postizanje i održavanje odgovarajuće tjelesne mase. Konzervativni način liječenja najčešće je metoda izbora kod pacijenata koji imaju blaži oblik displazije ili iz određenih razloga nisu kandidati za operativni zahvat. Nerijetko takvim pristupom postižu se vrlo dobri, pa i izvrsni rezultati, kada daljnjim održavanjem kondicije Vaš ljubimac se kreće gotovo bezprijekorno. Poboljšanje kretanja većinom je vidljivo već unutar mjesec do dva od početka terapije. Gotovo uvijek primjetna je i promjena u ponašanju psa što je dobar znak smanjenja bolova i poboljšanja mogućnosti kretanja. Vaš najbolji prijatelj ponovo postaje veseliji, „nije više lijen“, rado se kreće, igra se. U okviru ovog pristupa liječenju razradili smo i nudimo našim pacijentima provođenje sveobuhvatnog programa tzv. multimodalnog liječenja osteoartritisa.

OPERACIJSKO LIJEČENJE

U okviru operacijskog liječenja displazije kukova na raspolaganju nam je nekoliko metoda kojima se prevenira razvoj displazije ili se korigira već postojeća nepravilna građa zgloba. Operacijska metoda odabire se prema dobi životinje i stupnju izraženih displastičnih promjena. Metode se dijele na:

1. preventivne: u najranijoj dobi (JPS, TPO)
2. metode liječenja osteoartrozom zahvaćenog zgloba (DARtroplastika, FHO, THR)
3. palijativne metode s ciljem uklanjanja boli (denervacija zglobne kapsule).

Juvenilna simfiziodeza (JPS) je operacijska metoda sprečavanja razvoja displazije u vrlo ranoj dobi štenaca (15-22 tjedna). Cilj zahvata je utjecati na daljni razvoj zdjeličnih kostiju u smjeru njenog zakretanja preko glava femura. Zahvaljujući tome kukovi su stabilniji jer su glave dublje postavljene unutar čašica. Ovaj zahvat preporučamo napraviti kod štenadi kod kojih ortopedskim pregledom i PennHIP metodom RTG snimanja otkrijemo nestabilnost kukova, a pripadaju rizičnim pasminama pasa. Izvodi se u dobi do 25. tjedna starosti, ovisno o pasmini. Rezultat zahvata je spajanje stidnih kostiju koje uzrokuje zakretanje kostiju prilikom daljnjeg rasta i razvoja zdjeličnih kostiju.

Prikaz slučaja korištenja PennHIP metode i kirurškog zahvata juvenilne pubične simfiziodeze kod psa: VIGO, zlatni retriver, PennHIP u dobi od 17 tjedana, JPS u dobi 18 tjedana

Trostruka osteotomija zdjelice – TPO (Triple pelvic osteotomy) indicirana je kod mladih pasa (najbolje do 9 mjeseci starosti, nikako iznad 1 godine) sa displazijom kukova bez artrotičnih promjena na zglobovima. Ovim zahvatom se omogućava zakretanje zdjelice čime se postojeći kuk stabilizira.

DARtroplastika je operacija kojom se nadograđuje svod čašice (acetabuluma) koštanim presadkom (transplantatom) koji se uzima sa dijela crijevne kosti. Na taj naćin se nadoknađuje stabilnost glavice obzirom da ona u takvim uvjetima biva bolje, odnosno dublje pokrivena novoformiranom čašicom.

Najučinkovitija operativna metoda liječenja uznapredovale displazije kukova je ugradnja proteze kuka (umjetni kuk, eng. total hip replacement -THR), gdje preporučamo bezcementnu protezu kao danas utvrđeno najuspješniju u pasa.

Denervacija zglobne kapsule rezultira uklanjanjem simptoma bolova kod životinje. Metoda je vrlo jednostavna, sigurna i izbor je u slučajevima ograničenih financijskih sredstava i starijih životinja.