Displazija kukova

Displazija kukova jedna je od najraširenijih ortopedskih bolesti od koje pati veliki broj pasa. Neke čistokrvne srednje velike, velike i divovske pasmine pasa posebno su sklone displaziji kukova (Labrador retriever, Zlatni retriever, Rotweiller, Njemački ovčar, Veliki šnaucer, Bernski planinski pas, Švicarski pastirski pas,…). No te bolesti nisu pošteđene niti manje pasmine, križanci, kao i mačke (Maine Coon, Norveška šumska mačka), ali ipak u znatno manjem broju slučajeva.

Displazija kukova u osnovi je razvojna nepravilnost (anomalija) građe kukova, kada brzorastući koštani dio kukova nije dovoljno učvršćen potpornim strukturama (mišići, ligamenti, tetive, zglobna čahura).

Važno je znati da takvi labavi kukovi izloženi prejakim opterećenjima (pasmine pasa koji izrazito brzo rastu, pate od prekomjerne tjelesne težine, jedu visokokaloričnu hranu, kreću se većinom po betonu i asfaltu ili klizavim podovima, puno hodaju po stepenicama, često uskaču u automobil i iz njega) stradavaju zbog degenerativnih promjena koje predstavljaju doživotni problem. Uslijed toga Vaš ljubimac tijekom čitavog života imat će probleme u kretanju, najčešće popraćene bolovima, a njegova kvaliteta života je narušena. Umjesto veselja i skakanja od sreće kad Vas vidi, neumornog trčanja po parkovima, aktivnost psa sa displazijom kukova je smanjena: većinom leži, teže ustaje, nerado trči, nespretno skače i hoda stepenicama nalik zečjem hodu.

Životinje se rađaju s pravilno građenim kukovima, no u genetski zahvačenih jedinki brz rast i jače naprezanje kukova tijekom rasta i razvoja uzrokuje nestabilnost zglobova zbog nesklada između razvoja kostiju i vezivnotkivnih i mišićnih struktura zgloba i oko zgloba. U slučaju displazije kukova kao ishodišni problem pojavljuje se labavost koja se očituje već u ranoj dobi, između 4. i 12. mjeseca starosti. Posljedica ove labavosti su nepravilna i prekomjerna opterećenja zglobnih površina, ligamenata i ponajviše zglobne čahure. Rastezanje zglobne čahure popraćeno je njenom upalom i rastezanjem živčanih završetaka pa od tuda i pojava bolova. Dolazi i do mehaničkih oštećenja svoda čašice (acetabuluma) kuka, sve do razvoja vrlo neugodnih i bolnih mikrofraktura. Bolest napreduje i dovodi do trajnih i nepovratnih promjena na kukovima u obliku koštanih reakcija (bujanja u formi osteofita), propadanja hrskavice i promjenjene građe zgloba. Period kada će se ove degenerativne ili artrotične promjene uslijed displazije kukova moći rendgenski dokazati obično znatno kasni za pojavom simptoma nepravilnog ili otežanog kretanja. Stoga izostanak rendgenski vidljivih artrotičnih promjena u građi kukova ne znači da životinja stvarno ne boluje od displazije. Iz tog razloga se period rendgenskog snimanja radi potvrde postojanja degenerativnih promjena kukova preporuča tek nakon navršene 1. ili 2. godine života, kada se sa većom sigurnošću rendgenski mogu pronaći artrotične promjene (osteoartritis) kao posljedični znaci oboljenja. No znatno je važnije da dijagnostika displazije kukova bude pravovremena i utemeljena na nalazu ortopedskog pregleda i rendgenskom pregledu prema Pennhip metodi, i to u ranoj fazi rasta i razvoja. Cilj je otkriti na vrijeme postojeću nestabilnost kukova kako bi se ublažio i usporio daljnji razvoj bolesti. U okviru ove rane dijagnostike presudnu važnost zauzima ispitivanje postojanja Ortolanijevog znaka, te rendgenska dijagnostika labavosti kukova.

Iz tog razloga vlasnicima pasa pasmina sklonih displaziji preporučamo ortopedski pregled na vrijeme, tj. u periodu intenzivog rasta i razvoja šteneta, između 5. i 8. mjeseca starosti, kako bi se na vrijeme otkrila bolest i spriječio njezin daljnji razvoj.

KONZERVATIVNO LIJEČENJE

Konzervativno liječenje izbjegava operacijski zahvat, a uključuje primjenu lijekova poput nesteroidnih protuupalnih analgetika (carprofen, meloxicam, firocoxib), suplemenata, tzv. hondroprotektiva za poboljšanje sastava i funkcije zglobova (GAG – Glykan®, Plufortan protect®), redukcija suvišne tjelesne mase, te ograničeno i kontrolirano kretanje. No, primjena fizikalne terapije u obliku terapeutskih vježbi i najvažnije hidroterapije od presudne su važnosti za uspjeh ovakvog pristupa. Cilj je jačanje i izgradnja potpornih struktura kukova (mišićja i zglobnih sveza), te postizanje i održavanje odgovarajuće tjelesne mase. Konzervativni način liječenja najčešće je metoda izbora kod pacijenata koji imaju blaži oblik displazije ili iz određenih razloga nisu kandidati za operativni zahvat. Nerijetko takvim pristupom postižu se vrlo dobri, pa i izvrsni rezultati, kada daljnjim održavanjem kondicije Vaš ljubimac se kreće gotovo bezprijekorno. Poboljšanje kretanja većinom je vidljivo već unutar mjesec do dva od početka terapije. Gotovo uvijek primjetna je i promjena u ponašanju psa što je dobar znak smanjenja bolova i poboljšanja mogućnosti kretanja. Vaš najbolji prijatelj ponovo postaje veseliji, „nije više lijen“, rado se kreće, igra se. U okviru ovog pristupa liječenju razradili smo i nudimo našim pacijentima provođenje sveobuhvatnog programa tzv. multimodalnog liječenja osteoartritisa.

OPERACIJSKO LIJEČENJE

U okviru operacijskog liječenja displazije kukova na raspolaganju nam je nekoliko metoda kojima se prevenira razvoj displazije ili se korigira već postojeća nepravilna građa zgloba. Operacijska metoda odabire se prema dobi životinje i stupnju izraženih displastičnih promjena. Metode se dijele na:

1. preventivne: u najranijoj dobi (JPS, TPO)
2. metode liječenja osteoartrozom zahvaćenog zgloba (DARtroplastika, FHO, THR)
3. palijativne metode s ciljem uklanjanja boli (denervacija zglobne kapsule).

Juvenilna simfiziodeza (JPS) je operacijska metoda sprečavanja razvoja displazije u vrlo ranoj dobi štenaca (15-22 tjedna). Cilj zahvata je utjecati na daljni razvoj zdjeličnih kostiju u smjeru njenog zakretanja preko glava femura. Zahvaljujući tome kukovi su stabilniji jer su glave dublje postavljene unutar čašica. Ovaj zahvat preporučamo napraviti kod štenadi kod kojih ortopedskim pregledom i PennHIP metodom RTG snimanja otkrijemo nestabilnost kukova, a pripadaju rizičnim pasminama pasa. Izvodi se u dobi do 25. tjedna starosti, ovisno o pasmini. Rezultat zahvata je spajanje stidnih kostiju koje uzrokuje zakretanje kostiju prilikom daljnjeg rasta i razvoja zdjeličnih kostiju.

Prikaz slučaja korištenja PennHIP metode i kirurškog zahvata juvenilne pubične simfiziodeze kod psa: VIGO, zlatni retriver, PennHIP u dobi od 17 tjedana, JPS u dobi 18 tjedana

Trostruka osteotomija zdjelice – TPO (Triple pelvic osteotomy) indicirana je kod mladih pasa (najbolje do 9 mjeseci starosti, nikako iznad 1 godine) sa displazijom kukova bez artrotičnih promjena na zglobovima. Ovim zahvatom se omogućava zakretanje zdjelice čime se postojeći kuk stabilizira.

DARtroplastika je operacija kojom se nadograđuje svod čašice (acetabuluma) koštanim presadkom (transplantatom) koji se uzima sa dijela crijevne kosti. Na taj naćin se nadoknađuje stabilnost glavice obzirom da ona u takvim uvjetima biva bolje, odnosno dublje pokrivena novoformiranom čašicom.

Najučinkovitija operativna metoda liječenja uznapredovale displazije kukova je ugradnja proteze kuka (umjetni kuk, eng. total hip replacement -THR), gdje preporučamo bezcementnu protezu kao danas utvrđeno najuspješniju u pasa.

Denervacija zglobne kapsule rezultira uklanjanjem simptoma bolova kod životinje. Metoda je vrlo jednostavna, sigurna i izbor je u slučajevima ograničenih financijskih sredstava i starijih životinja.